“Pisao sam lekcije NATO-a iz Avganistana. Sada se pitam: Šta smo naučili?”

Prošlo je godinu dana od kolapsa Avganistana, i dok je svet prešao na druga pitanja, važno je zapamtiti ključne lekcije tog sukoba – ako ni zbog čega drugog, nego da se izbegnu ponavljanje istih grešaka u budućnosti.

Kao pomoćnik generalnog sekretara za operacije u NATO-u, bio sam odgovoran za pisanje lekcija Alijanse o Avganistanu krajem 2021. Dok ceo dokument ostaje poverljiv, same ključne lekcije nisu. U stvari, oni su očigledni svakom studentu nacionalne bezbednosti, sukoba ili međunarodnih odnosa.

Prvo, Alijansa se borila na strateški nebitnom mestu protiv pogrešnog neprijatelja. Drugo, iako vođeni dobrim namerama, saveznici su proširili obim misije daleko iznad strateškog nivoa interesa. Treće, NATO je nastojao da izgradi bezbednosne snage koje su u velikoj meri u suprotnosti sa avganistanskom kulturom i tehnološkim kapacitetima. Konačno, saveznici su zavaravali sebe i svoju javnost o uslovima na terenu.

Hiljade američkih i savezničkih vojnika izgubilo je živote, udove i razum u Avganistanu. Sjedinjene Države i njihovi saveznici i partneri duguju onima koji su se tamo borili i poginuli – uključujući toliko hrabrih Avganistanaca koji su tražili bolju budućnost za svoju zemlju – da ispitaju zašto su izgubili, u nadi da nikada neće ponoviti ove greške.

Lekcija #1: Biraj svoje neprijatelje pažljivo

Avganistan je siromašna zemlja bez izlaza na more, od malog strateškog značaja za Sjedinjene Države ili bilo kog saveznika. Studenti međunarodnih odnosa bi zemlju nazivali perifernim interesom, mestom koje bilo kakvom objektivnom analizom ne bi zaslužilo više od manjeg ulaganja u američke resurse. Ovo je u suprotnosti sa vitalnim interesima, koji se moraju braniti da bi se zaštitio američki način života i ekonomski prosperitet. Za vitalne interese se vredi boriti—ali Avganistan nikada nije bio u vitalnom interesu Sjedinjenih Država ili bilo kog NATO saveznika.

Posle užasnih napada 11. septembra, lako se može razumeti zašto su se Sjedinjene Države uplele u Avganistan. Talibani su pružali sigurno utočište za Al-Kaidu i Osamu bin Ladena, a američki politički lideri jednostavno su morali da odgovore. Ali taj odgovor je trebalo da se meri nivoom interesa. Umesto toga, Sjedinjene Države su investirale u Avganistan kao da je to bio glavni prioritet nacionalne bezbednosti.

Nakon obezglavljivanja talibanskog režima 2001. godine, u Avganistanu je ostalo samo nekoliko međunarodnih terorističkih grupa. Ove frakcije su bile raštrkane, neefikasne i generalno nesposobne za usaglašenu akciju protiv Sjedinjenih Država ili njihovih prijatelja i saveznika. U stvarnosti, pretnja savezničkoj teritoriji bila je minimalna i jednaka pretnji koju su predstavljale druge neuređene oblasti, kao što su Jemen ili Sahel. Talibani nisu bili međunarodna teroristička organizacija i nisu bili zainteresovani za napade na strane nacije. Upravo suprotno: talibani su sprovodili dugoročnu pobunjeničku strategiju, osmišljenu da iscrpe strane osvajače, poraze vladine snage i povrate kontrolu nad nacijom.

Lekcija #2: Fokusiraj se na cilj!

U poređenju sa onim što se na kraju razvilo, misija Ujedinjenih nacija u Avganistanu koja je uspostavljena nakon napada 11. septembra bila je skromna. Uključuje nekoliko hiljada vojnika u Kabulu da obezbede sigurnost i nekoliko stotina diplomata i stručnjaka za razvoj za izgradnju avganistanskih institucionalnih kapaciteta. Iako ovo drugo nije imalo puno veze sa iskorenjivanjem Al-Kaide, bilo je nade i optimizma u pogledu onoga što se može postići: dobronamerni politički lideri širom Alijanse (i širom sveta) verovali su da se Avganistan može pretvoriti u nešto više.

Ignorišući britansko i rusko iskustvo, zapadni lideri su nastojali da pretvore Avganistan od onoga što je tradicionalno bila plemenska država bez istorije centralizovane moći u demokratiju kojom se upravlja iz Kabula.

Kada je NATO preuzeo kontrolu nad misijom 2003. godine, počeo je da teži sve nerealnim ciljevima postavljenim na sastancima najvišeg rukovodstva Alijanse, od šefova država do ministara spoljnih poslova i odbrane. Stalno je širio ciljeve misije i obim teritorije, nastojeći da iskoristi optimizam tog vremena. Konkretno, period između 2003. i 2010. pruža studiju slučaja onoga što je opšte poznato kao „puzanje misije“. Tokom tih godina, misija je geografski rasla i obuhvatala ceo Avganistan, snaga trupa je porasla sa manje od deset hiljada na više od sto hiljada, uspostavljena je nacionalna mreža pokrajinskih timova za rekonstrukciju kako bi se podstakla lokalna uprava i ekonomski rast, a društveni ciljevi su bili prošireno na demokratiju, ženska prava, obrazovanje, etničku raznolikost i inkluziju, i borbu protiv korupcije.

Stotine milijardi dolara potrošeno je u nastojanju da se ojačaju avganistanske institucije, isplate plate nastavnicima i izgrade škole, medicinske klinike, vojni štabovi, vojničke kasarne, putevi i mostovi — deo skoro beskonačne liste projekata i programa dizajniranih da poboljšati kvalitet života u Avganistanu. Ali na kraju, ovi resursi su protraćeni i u mnogim slučajevima potrošeni na mestu koje nije bilo važno za vitalne interese SAD i saveznika, u podršku vladi koja je bila nesposobna i korumpirana.

Lekcija #3: Ne pravi vojsku-kućnog ljubimca!

Ako se osvrnemo na to zašto su se avganistanske snage bezbednosti tako brzo urušile, odgovor je jasan: izgrađene su na američkom i NATO vojnom modelu koji je kulturološki bio neusaglašen sa avganistanskim društvom. Avganistanski ratnici prošlih generacija, koji su pobedili i Britance i Sovjete, bili su poznati po svojoj fizičkoj i mentalnoj čvrstini, majstorstvu prikrivanja i hrabrosti pod vatrom. Ali Sjedinjene Države su uzele ove hvaljene planinske borce i naterale ih u sopstveni kalup, ignorišući njihove inherentne snage i slabosti.

Avganistanske trupe trebalo je da budu prvenstveno mobilni, laki pešadijski borci koji žive među ljudima i oslanjaju se na minimalnu logistiku. Avganistanska vojska je bila opterećena zamkama zapadne vojske. Umesto da šetaju i koriste magarce da nose svoju opremu, koristili su kamione koji su ih vezivali za puteve i leteli helikopterima koji su bili preskupi i složeni za održavanje. Avganistanske trupe su morale da žive u lokalnim zajednicama koje su branile — ali umesto toga Sjedinjene Države i NATO saveznici su izgradili čitave baze, gde su živeli u skupim barakama i jeli u trpezarijama. Kada je došlo vreme za patroliranje ili izvođenje drugih borbenih dejstava, ove trupe su se razmeštale iz svojih baza na selo, kao i strane snage. Za razliku od talibana (i mudžahedina koji su im prethodili), avganistanska pešadija koju su SAD i NATO obučili i opremili je oklevala da se uključi u blisku borbu – osim ako se iznad njih ne pojavi saveznička letelica za blisku podršku.

Jedan značajan izuzetak bili su avganistanski komandosi, koji su se ponašali briljantno i hrabro; ove trupe, po uzoru na američke specijalne snage, bile su u skladu sa avganistanskom vojnom tradicijom jer su se borile u malim timovima u akcijama „udri i beži“. Ali njihov broj je bio premali i bili su sputani vojnom birokratijom koja je okruživala avganistansku vojsku.

Tokom rata, korumpirani avganistanski generali nagrizli su borbenu moć svojih trupa pljačkajući njihove plate, hranu i municiju. Kako su se snage SAD i NATO-a povukle, postalo je jasno da kamioni i helikopteri avganistanske vojske ne mogu ni da pomere bez podrške desetina hiljada izvođača. Loše vođene i napuštene od svojih vođa, lokalne trupe su se predale prekaljenim i motivisanim talibanskim borcima—koji su iskoristili svoje kulturno-vojne tradicije i ostali nesputani teretom birokratije koju je nametnula strana.

Lekcija #4: Govori gorke istine!

Postoji stari aksiom da je „rat previše važan da bi se prepustio generalima“, i to je logično: generali NATO-a su bili previše blizu sukoba da bi objektivno razmišljali o ratu. Proveli su veliki deo svog profesionalnog života vodeći trupe u bitkama širom provincija Helmand, Kandahar i Khost. Za njih je rat bio lični; izgubili su muškarce i žene na bojnom polju i bili bi osuđeni ako bi Alijansa jednostavno odustala, anulirajući te žrtve.

Kao rezultat toga, izveštaji sa terena su često bili previše optimistični i razvodnjeni dok su se peli u lancu komandovanja. Civilni lideri unutar vašingtonskog Beltveja takođe zaslužuju veliku krivicu, jer su mnogi politički imenovani u ministarstvima za državu i odbranu bili više zabrinuti za zaštitu šansi aktuelnog predsednika za reizbor nego što su govorili istinu o nedostatku napretka u Avganistanu .

Bilo je nekih hrabrih duša i organizacija koje su sve radile kako treba. Sa svoje strane, CIA i Vojna obaveštajna agencija (DIA) su deset godina pre kolapsa bile jasne da operacije protiv pobunjenika verovatno neće uspeti. Specijalni generalni inspektor za obnovu Avganistana Džon Sopko hrabro je izveštavao o neuspehu za neuspehom kada je reč o rekonstrukciji i razvoju avganistanskih snaga bezbednosti. Isto tako, slobodna štampa je tačno izveštavala sa terena, u jednom članku za drugim, da su avganistanska vlada i bezbednosne snage nesposobne, prožete korupcijom i osuđene na neuspeh.

Na kraju, samo je civilni vođa mogao objektivno sagledati Avganistan i konačno videti da je taj napor propao. Američki predsednik Džo Bajden je instinktivno znao pre trinaest godina, kada je bio potpredsednik, dok je tadašnji predsednik Barak Obama najavio veliki porast, da je velika investicija u mesto koje na kraju nije bilo strateški važno za Sjedinjene Države — sa sve većim ciljevima, kao podrška vlade koja je bila nesposobna da obavlja svoje dužnosti — bila je predodređena da propadne. Neko je morao da kaže istinu i taj zadatak je pao na njega.

Ovo je ključna procena, jer u ovoj novoj eri takmičenja velikih sila, NATO ne može sebi priuštiti da troši dragocene resurse na mestima koja nisu bitna za njegove suštinske interese  i time rizikuje da izgubi buduće sukobe na mestima koja to zaista jesu.

Izvor: Atlantski Savet
Autor: Džon Manza

Check Also

Generalni sekretar imenovao novog portparola NATO-a

Generalni sekretar Jens Stoltenberg imenovao je Faru Dahlalah iz Ujedinjenog Kraljevstva za sledećeg portparola NATO-a. …